HGSS

Trideseta obljetnica osnivanja planinarske satnije Velebit

Prošlog vikenda podno Tulovih greda na Velebitu održano je svečano postrojavanje pripadnika Planinske satnije Velebit.

27/09/2021

|

Darko Berljak

Ratni put te postrojbe dobro poznate planinarima i gorskim spašavateljima započeo je 28. rujna 1991. akcijom spašavanja i pomoći u kretanju stanovnika starije dobi koji su iz Svetog Roka, Lovinca i Ričica od srpske agresije potražili spas zbjegom preko južnog Velebita. U toj akciji korištena je oprema Komisije Gorske službe spašavanja HPS-a.

Taj datum svojevrstan je rođendan Planinske satnije Velebit, iako je njeno stvarno osnivanje počelo još u proljeće te godine u prostorijama Hrvatskoga planinarskog saveza u Kozarčevoj ulici u Zagrebu pod vodstvom poznatog alpinista i gorskog spašavatelja Jerka Kirigina, poslije i ratnog zapovjednika Planinske satnije Velebit. Tamo su se počeli okupljati alpinisti, speleolozi, visokogorski skijaši, a mnogi od njih bili su i gorski spašavatelji. Svi oni dragovoljno su željeli pomoći u obrani Domovine smatrajući da u ratu koji je bio na pomolu svoj najveći doprinos mogu pružiti na terenu kojeg od njih nitko bolje ne poznaje i na kojem se snalaze kao kod kuće, a to je naša najduža, voljena i gotovo mitska planina Velebit.

U listopadu 1991., sastav je brojčano povećan dodatnim planinarskim kadrovima putem Združenog športskog odreda, a satnija ustrojena kao samostalna postrojba Zbora narodne garde, ali pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova. Od siječnja 1992. godine formacijski je uvedena kao specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske te takva i ostala do kraja Domovinskog rata.


Njeno djelovanje karakteriziraju tri vremenska razdoblja, važna i svrhovita svaka na svoj način. U prvom, od jeseni 1991. godine satnija je zajedno sa djelatnicima domicilne policijske stanice iz Lovinca s dolinskom bazom u domu u Velikoj Paklenici te visinskim ispod Buljme i na Ivinim Vodicama obavljala zadaće izviđanja i obrane središnjeg grebena južnog Velebita od Golovrha do Svetog brda.

To je dužinski preko 25 kilometara teškog planinskog terena na visinama između 1200 i 1700 metara. Uz održavanje neprekidnog nadzora i danonoćne obrane velebitskih prijevoja, najvažniji zadatak Planinske satnije Velebit bilo je prikupljanje podataka o položajima i kretanjima srpskih pobunjenika u Lici.

Tijekom zime 1991. i početkom 1992. pripadnici postrojbe izveli su nekoliko manjih diverzija uz granatiranje s vršnog grebena na neprijateljske položaje u sjeveroistočnom podnožju Velebita. Tijekom 1992. instruktorski kadar satnije uz prioritetne zadaće proveo je i više alpinističkih obuka za pripadnike ATJ Lučko (Antiterorističke jedinice Lučko), odnosno specijalne policije MUP-a RH. Bio je to važan doprinos daljnjoj čvrstoj prevlasti na Velebitu jer su postrojbe Specijalne policije preuzimale položaje na toj planini i pripremale se za kretanje u oslobodilačke operacije.

Tijekom veljače 1993. i srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije Maslenica Glavni stožer Hrvatske vojske uvidio je stvarni značaj Planinske satnije Velebit i u svega nekoliko sati opremio je puno kvalitetnijom opremom i oružjem te žurno rasporedio na položaje oko Svetog brda i Tulovih greda na Velebitu.

Njeno iskustvo u rješavanju specijalnih penjačkih, spašavateljskih i logističkih teškoća u zaleđenim i snijegom pokrivenom planinskom terenu prve crte bojišnice, povećavalo je sigurnost ostalih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale čuvajući netom oslobođeno područje. Planinska satnija Velebit preustrojena je i popunjena dodatnim ljudstvom te su složene i daleko opasnije ratne zadaće obavljali u tom drugom razdoblju njene povijesti do sredine 1994. godine.

Nakon toga, Glavni stožer HV zapovjedio je da instruktori planinarskih specijalnosti iz satnije u Paklenici i na Velebitu intenziviraju planinarsko-alpinističku obuku iz visokogorstva, alpinizma, speleologije, gorskog spašavanja i djelovanja u planinama u svim vremenskim uvjetima za pripadnike postrojbi za specijalne namjene i gardijskih brigada Hrvatske vojske.

U desetodnevnim tečajevima u sljedećih godinu dana te vještine uspješno je savladalo preko 1000 hrvatskih časnika i vojnika, a onda je došao i kolovoz 1995. godine kada se na Velebitu sudjelovalo u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Planinska satnija Velebit 1996. je ukinuta i službeno brisana iz ustroja Oružanih snaga Republike Hrvatske. Svi njeni pripadnici vratili su se svojim civilnim profesijama, osim trojice koji su ostali kao instruktori u drugim specijalnim postrojbama Hrvatske vojske. Gorski spašavatelji nastavili su svoje djelovanje u HGSS-u, a mnogi od njih još su i danas aktivni.


Pripadnici satnije nikada nisu željeli publicitet o svojim ratnim djelovanjima, nisu osnovali braniteljsku udrugu, iako su poslije Domovinskog rata aktivni u nizu događanja, redovito se okupljaju povodom prigodnih datuma, o postojbi su snimljena dva dokumentarna filma „Velebitska priča“ i „Planine“, a u pripremi je već i treći, o njima je napisana monografija „Planinska satnija Velebit“, a jedan je pripadnik bio autor projekta memorijalne planinarske obilaznice koja prolazi sva mjesta njenog ratnog puta po Južnom Velebitu.

Na prikazanim fotografijama od postrojavanja neki dan na Velebitu nakon 30 godina, mogu se vidjeti i one iz svih navedenih razdoblja Planinske satnije Velebit od jeseni 91., zime 91/92, iza akcije Maslenica 93., Zapovjedništva postrojbe na kojoj su od njih osam, sedmorica pripadnici Gorske službe spašavanja te obuke 94/95.


Kratak prilog o postrojbi iz emisije HRT-a TV kalendar:

YouTube video

Još članaka