HGSS

Prva hrvatska himalajska ekspedicija “Cho Oyu ’95” (8188 m)

Od uvijek sam volio planine, ali izgleda da su me visoke planine više privlačile. I išao sam sve više i više, mnogim gorjima i kontinentima i na kraju sam došao do Himalaje, višeg nema.

20/01/2021

|

Branko Šeparović / Komisija za sigurnost na skijalištima i lavine

“Gdje je volja, tu je i put” –  Mummery

Od uvijek sam volio planine, ali izgleda da su me visoke planine više privlačile. I išao sam sve više i više, mnogim gorjima i kontinentima i na kraju sam došao do Himalaje, višeg nema. A što su ciljevi viši, teže ih je dosegnuti, kako u životu tako i u planinama. Prvi put sam u Himalaji bio 1982, na sedamtisućnjaku. Uspon mi nije bio težak, ali ni lagan. Gledao sam okolne osamtisućnjake i shvatio da se bar na jednog moram popeti. Pokušao sam na jednoj ekspediciji; nije išlo. Druga: također bez uspjeha. Godine su prolazile i negdje duboko u sebi sam  osjećao da je osamtisućnjak sve dalje. Došao je rat i odgoda svih himalajskih planova na četiri godine.

Nedavno, Mario, Marek, Campi, Darko i ja, smo rekli da moramo ići, rekli smo gdje i kada. Razmišljali smo ovako: ako sad ne odemo na neki osamtisućnjak, više nikad nećemo ni ići. I sve je počelo. Dobro poznata mašinerija, koja ide sve brže i u kojoj je vremena sve manje, a poslova sve više. Sastali smo se u Kathmanduu, bilo nas je od svuda, neke nisam niti poznao, ali nisam  puno brinuo; sve nas je privukla jedna ideja: Cho Oyu. Već poznate komplikacije su nas pratile do podnožja: odroni na cesti, skupi nosači, usporeni carinici, loše vrijeme, visina… Bazu smo postavili ranije nego smo planirali, bez odlaganja smo otpočeli uspon.

I na ovoj ekspediciji, kao i na nekim prije, koje su također bile velike i s mnogo sudionika, došlo je do neobičnog nadmetanja. Na trekingu, pristupu i donjim dijelovima planine, potpuno nepotrebno se ruše rekordi uspona i silaza na popuno nevažnim distancama. Članovi koji su prvi puta na ekspediciji vjerojatno razmišljaju ovako: ili žele pokazati svoje potencijale, ili možda sami sumnjaju u svoje mogućnosti, pa se testiraju. U takvom ponašanju ima neke logike; na vrh dolaze najbolji pa je potrebno kvalitetu odmah pokazivati, ili za drugi slučaj, razmišljanje o visini na kojoj se još nije bilo, potiče isprobavanje vlastitih sposobnosti. Tako nastaju situacije da se spominju udaljenosti i vremena i, tobože nemarno, uspoređuju. Uspoređuju se rezultati novo pridošlih međusobno, ili još češće sa iskusnijim sudionicima, koji, ustvari niti ne sudjeluju u tim trkama. Takve neobične trke traju najdalje do prvog visinskog logora, trkači odustaju od trke, ekspedicije i najčešće svih budućih ekspedicija. Povlače se u sebe, rade minimalno koliko treba, i većinu vremena provode u spavanju. S početkom povratka živnu, i na kraju su isti kao i prije polaska.

Ekspedicije, kao i drugi veliki projekti, zahtijevaju osim izvanredne fizičke pripremljenosti i veliku psihičku stabilnost. Na pojedinim ekspedicijama smo bili u bazi i 60 dana, na neprekidnoj hladnoći, bez ijednog toplog mjesta, s hranom  koju nitko ne voli, izolirani od vanjskog svijeta, svi samo s jednim ciljem – popeti se, a to se često ne može. Fizičku kvalitetu je vrlo lako izmjeriti, usporediti i rangirati; to se i radi, i najčešće je to jedini pokazatelj da li netko može na ekspediciju ili ne. Psihičke kvalitete nekako intuitivno prepoznajemo, ali ih ne mjerimo i uspoređujemo. Kako ne možemo simulirati uvjete ekspedicije, prave psihičke kvalitete prepoznajemo tek na terenu, a onda je već sve gotovo.

Kako je to bilo kad sam ja prvi put išao na Himalaju? Većina sudionika je imala iskustva s manjim ekspedicijama i visinama iznad 6000 metara, a svi osim jednog, smo prvi put  kročili više. Nije bilo potvrđenih veterana, svi smo bili jednaki, nismo se mogli opustiti i pustiti da se ekspedicija odvije svojim tokom, jer  bi odmah propala. Nismo imali iskusnog vođu, koji bi sam rješavao nepredviđene situacije. Sad, kad imamo iskustva i neke rezultate, odlazimo sve više i više, naravno u Himalaju, ne organiziraju se više male ekspedicije, tako da mlađi ne mogu  postupno doći do iskustva i saznanja o mogućnostima vlastite adaptacije na velike visine. Mlađi alpinisti nemaju ideje da sami organiziraju neku lakšu ekspediciju, a stariji teže samo Himalaji….

Nakon postavljanja baze, krenuli smo nositi stvari do depoa i dalje do logora 1. Trkači su jurili, a iskusniji išli vrlo sporo. Trkačima nije bilo teško, a iskusnijima je to bilo najteže u životu, barem  prema izjavama. Prema ambicijama i poznanstvima, stvorile su se grupe od po četvoro nazvane: A, B, C i D. Postavljen je logor 1, logor 2 i odneseno je nešto opreme do logora 3. Red je bio ne grupi A, da uspostavi logor 3, a kako je to i posljednji logor, da proba uspon na vrh. Dva Maria i dva Branka, od kojih se sastojala grupa, kreće prema jedinici.

Noseći  teške naprtnjače, za nekoliko sati smo stigli do šatora na 6200 metara. Gore je bila pomutnja, grupa C je trebala doći do logora 2, ali se pritom raspala. Jedan Krešo je došao u dvojku, dugo čekao, te se vratio natrag u jedinicu. Putem je sreo drugog Krešu, koji je bio bez tereta, potom Krokara, i više  nikog. Mi smo dosta dobro spavali, Marek (jedan od Maria) nam je ujutro rastopio snijega i napravio čaj. Vrijeme je bilo odlično, štoviše pretoplo. Lagano odjeveni krećemo prema logoru 2.

Što smo lakše bili odjeveni, to su naprtnjače bile teže. Pred večer dolazimo do dvojke. Visina se osjeća, tu je 6900 metara. Visinomjeri koji se nose na ruci izgledaju praktični, ali svaki pokazuje drugačije. Nakon zalaska sunca, naglo se rashlađuje, odlazimo u šatore i topimo snijeg. Ja imam problema s grlom, boli me, a resica mi je natečena i stalno me tjera na povraćanje. Od jela ništa, a piće nekako popijem. Cijelu noć se vrtimo u vrećama, bez sna. Jutro je konačno došlo i krećemo dalje. Nije toplo kao jučer,  baš naprotiv. Hodamo preko tvrđeg snijega, po tragu lavine se manje propada. Strmoj padini nikad kraja, zrak sve rjeđi, naprtnjače sve teže. Desetak koraka i mora se stati, nasloniti se na štapove, hvatati zrak. Satima hodamo na podjednakoj udaljenosti, ako netko zastane snimiti koju sliku, udaljenost se poveća. No kako svi podjednako slikamo, na kraju je sve isto. Nakon sniježe padine dolazi stjenovita barijera preko koje moramo postaviti uže i fiksirati ga za silaz. Dereze stružu po stijeni, rukama se hvatamo za sitne oprimke i izlazimo (nakon više od sata penjanja) ponovo na snježnu padinu. Marek je prvi i sa Sherpom  kopa u snježnoj kosini mjesto za šator. Iznad šatora mala stijena i velika stjenovita barijera, a ispod donja stjenovita barijera. Šator je smješten tako, da izgleda da će se sunovratiti u dolinu. Visina 7450 metara, otprilike, jer visinomjeri različito pokazuju.

Marek topi snijeg, pijemo neki sok i čaj, ja povraćam, probamo jesti, ja ne mogu, ležimo u preuskim vrećama za spavanje, ali ne spavamo. Na termometru pokazuje  -36°. Inje koje se nahvatalo po šatoru stalno pada po nama. Male lavine nanose snijeg na šator, pa je sve više stisnut. U četiri sata, budni kao i cijelu noć, počinjemo sa spremanjem. U šest izlazimo, stavljamo dereze, ali je još prerano, vraćamo se u šator, da se malo zgrijemo. Mario se tuži da ne može zgrijati ruke, a samo je za tren skinuo rukavice.

Krećemo. Koso i beskrajno dugo preko snježne strmine. Ja sam zaostao, jer sam zatvarao šator. Radi toga sam skinuo vanjske rukavice, sad  ja ne mogu zagrijati ruke. Ukočene su tako da ne mogu stisnuti skijaške štapove u šaku. Pomičem ih drugom rukom, naprežem se da otvaram i zatvaram  šaku. Odnekud mi neki glas kaže da se ne moram brinuti za prste, jer postoji sustav po kojem se prvo miče palac, pa kažiprst,  pa ostali. Umiren nastavljam dalje, ali se prenem i pomislim: tko se to brine o mojim prstima, ako ne ja? Zbog davno postavljenog pitanja, na koje nisam znao odgovor, a koje je glasilo: da li čovjek zbog nedostatka kisika postaje fizički sve slabiji, ili doživljava još neke druge promjene, razmišljam i o tim drugim promjenama. Da nisam razmišljao, možda niti ne bih shvatio da su to halucinacije.

Brzina uspona je zanemariva, kao da i ne idemo. Kad god pogledam svi ispred mene stoje, nagnuti nad štapove, ili držeći se za uže. Ako se ne budemo penjali sto visinskih metara na sat, nećemo doći do vrha. Na visini od oko 8000 metara dolazim do Maria. Sjedi na stijeni iznad neke jaruge i govori da ga bole pluća, da ne može dalje, da misli, ako proba prema gore, da neće moći dolje. Prolazim kraj njega i nešto mu govorim, vjerojatno nešto utješno i ohrabrujuće. Malo iznad je Marek. Zima mu je za noge i misli da su mu smrznuti prsti. Još je hladnije nego jučer, veća je visina i puše vjetar. Visinomjeri (Avocet) pokazuju kako koji hoće, niti približno točno, griješe po 500 metara. I meni je zima za noge. Stalo mičem  prste, ali osjećam  kao da su mi stopala dva valjka. Pogled prema dolje: Marekove skije stoje zabodene u snijeg a njih dvojca sjede na stijeni iznad jaruge. Campi, (jedan od dva Branka) je počeo zaostajati i sad sam ispred njega.  Sherpa Dojee je ispred. Dolazimo do nekog ledenog skoka,  puše vjetar, skijaški štapovi mi se njišu , samo ih vučem za sobom, stalno stajem i hvatam zrak. Dorjee govori da idemo presporo, da je prehladno i da nećemo uspjeti. Ja se cijeli tresem od zime; nisam jeo već četvrti dan. Ako sad odustanem, neću doći do vrha, u bazi se neću stići odmoriti, na kraju, više neću niti pokušati uspon. Stalno mi se te misli vrte po glavi, ako sad odustanem, zašto sam onda uopće išao?

Teren se postupno položio, sve postaje ravnije. Vrh je kao nogometno igralište, s njega se vidi obližnji Everest i Tibet u daljini. Povremeno projure oblaci preko vrha, a u podnožju oblaci stalno leže. Dorjee stoji, ne shvaćam da smo na vrhu. Zagrlimo se, fotografiramo, ne pada mi ni na kraj pameti da se javim u bazu s radiom koji mi je u naprtnjači. Vidim Campija na stotinjak metara od vrha, čekam ga. S Dorjeeom se dogovaram da se spusti, a ja ću s Campijem za njim. Campi dolazi, čestitamo jedan drugom, on snima s kamerom jedan jedini kadar, i kamera se definitivno kvari.

Požurujem ga da krenemo dolje, jedina mi je to misao. Ja sam već skinuo dereze i stavio skije, potpuno sam uvjeren da ću se lakše i brže spustiti na skijama nego pješke. Dogovaramo se da ćemo jedan drugoga pratiti i motriti, dok se potpuno ne razdvojimo, jer ću ja sa skijama ići na stranu gdje je manje stijena.

Na ravnijem vršnom dijelu tako i je; kroz težak i napuhan snijeg idemo jednako brzo i teško. Na prvom snježnom skoku ja odlazim desno, a Campi ravno dolje do stijena. Skijam se u kosom spustu zaobilazeći gornju barijeru. Nakon svakih pedesetak metara, a da nisam napravio niti jedan zavoj, moram  stati da dođem do zraka. Počinjem i zaokretati. Snijeg je promjenjiv, od leda do pršića. Kao u transu silazim sve niže. Vjerojatno uslijed nedostatka kisika sva moja razmišljanja su se suzila i usmjerila samo na silaz. Ne mislim niti na smrznute prste, niti na Campija i Mareka i Maria, niti na žeđ ni glad… Prazna glava s jednom jedinom misli: sići živ dolje! Zaobilazim stijene i skokove, pazim da ne pokrenem lavinu, pa se skijam neposredno pod stijenama, tražim put. Već sam niže i osjećam se bolje, makar se stalno tresem. Dolazim do ruba stijene, dolje vidim logor 3 i neke Sherpe kako mi mašu, ali preko stijene se ne mogu spustiti do njih. Penjem se koso prema gore te ponovo silazim na drugu stranu. Skijam se iznad stjenovitog skoka i tražim prolaz, a sve dalje sam od puta kojim smo išli gore. Neki uski kuloar, vrlo strm, mi otvara mogućnost  silaska, iako nije širi od skija. U njemu pronalazim komade fiksnog užeta, od tko zna koje ekspedicije. Sretno se bočno odskližem do dna kuloara i sad sam na strmom dijelu između dva stjenovita skoka. Kosim spustom pokrenem lavinu i osjetim kako padina zajedno sa mnom klizi nizbrdo. Bez imalo panike odskijam se još metar-dva naprijed i izađem iz lavine, koja odlazi preko donjeg stjenovitog skoka.

Prolazeći oko stijena, kroz prolaze i kuloare, spuštam sa sve niže. Postaje lakše i toplije, skidam velike rukavice, samo ih stavljam unutar vjetrovke. Vidim neke penjače kako stoje na fiksnim užetima i gledaju me, pogotovo jedan, koji ne odvraća pogled. Vjerojatno se i on zna skijati. Prijećenjem sam se vratio gotovo do prtine kojom smo se uspinjali. Nalazim se na širokoj padini s dobrim i ujednačenim snijegom, napravim desetak zavoja jedan za drugim, umjesto potpisa. Bez ijednog pada doletim do logora 2, gdje su Sepp i Franz. Malo popričam s njima i mislim da nastavim do jedinice, ali se tako tresem da me nagovaraju da ostanem. Skoro da i nisam razmišljao, nakon ponude, o nastavku. Iskusno oko je vidjelo u kakvom sam stanju, te me polegnu, napoje (povratim), skinu protektore i cipele, izmasiraju noge i kažu da će sve biti dobro. Dolazi Danko i Slovenci, razgovaramo u usponu i silasku, nabavljaju odnekud još jednu spavaću vreću za mene. Sjetim se konačno javiti u bazu; Campi je na trojci, Mario i Marek u jedinici, a ja sam dobro. U bazi veselje, bez prigovora što se nisam javljao, iako nas nisu vidjeli niti čuli od jučer.

Ujutro mi je bolje, silazim  polako do jedinice, čekam Campija, dolazi Dorjee i Bibing, pomažu nam nositi stvari. Počinje padati snijeg, teturamo ledenjakom sve do baze, pred kojom nas čeka Darko, čestita, ostali čestitaju, vesele se, Mariu je dobro, Mareku su crni prsti na nogama (meni samo nokti, ali na rukama i nogama), svi iz grupe A nemaju osjeta u prstima, ali sve će to proći. Pripremljena je i torta, ali ja odlazim u šator, pokrivam se vrećom i spavam, kao da nisam spavao već pet dana (a i nisam).

Organizator: Hrvatski planinarski savez
Područje: Mahalangur Himal (Tibetska Himalaja, NR Kina)
Vrijeme: 9.8. – 10.10.1995.

Cilj: Uspon na Cho Oyu (8201 m) šesti vrh po visini na svijetu
25.9. Branko Šeparović i Branko Puzak
B.Šeparović skija s vrha – u to vrijeme 9. čovjek na svijetu s te visine
27. 9. Danko Petrin, Stojan Burnik, Franz Stiller i Joseph Seiler
28.9. Marija i Andrej Štremfelj

Sudionici: vođa expedicije – Darko Berljak, Branko Šeparović, Mario Bago, Danko Petrin, Mario Rodeš, Krešimir Doždor, Josip Bistričić (PDS Velebit), Željko Brkić (PD Sokol), Branko Puzak, Krešimir Kučinić HPD (Zagreb Matica), Vinko Tomaš (PD Vrbovec), Jasminka Vicenski (HPD Željezničar); Stojan Burnik, Darko Urbančič, Marija Štremfelj, Andrej Štremfelj (Slovenija), Franz Stiller i Joseph Seiler (Njemačka)

 

Branko Šeparović

Još članaka