HGSS

Emergency call

Humans of HGSS – Vinko (67)

U obljetničkoj godini, približili smo vam neke od najzanimljivijih osoba i najznačajnijih događaja iz povijesti HGSS-a. Donosimo riječi Vinka koji je član službe već 49 godina. #HGSS70 #HumansOfHGSS #LjudiHGSSa

Kada sam preuzeo HGSS, bili smo tek jedna od službi koja je djelovala u sklopu Hrvatskog planinarskog saveza, praktično bez proračuna. Od tada smo utrostručili broj stanica i ispostava, upeterostručili članstvo, udeseterostručili broj spašavanja, uveli niz novih sposobnosti i dobili niz najprestižnijih svjetskih nagrada. Postali smo nacionalno opće dobro i centar izvrsnosti za mnoge specijalnosti u svijetu.

U HGSS-u sam punih 47 godina. Osobno sam sudjelovao, na terenu organizirao ili koordinirao čak 2000 akcija spašavanja. Koliko je to ljudskih života? Još više… Ali i dalje sam samo prvi među jednakima.

Sve što sam do sada radio bilo je svom snagom, a to iscrpi čovjeka. Nosi i energiju i vrijeme, a što sam stariji, imam ga sve manje za eventualno nadoknađivanje mnogih stvari koje sam propustio učiniti za sebe i obitelj. Jednostavno ne moram više sam nositi toliko tereta. Stasali su i mlađi koji su sa mnom prošli svoje bitke i skupili iskustva. Voditi HGSS značilo je biti lokomotiva, traži snagu i odlučnost i nosi veliku odgovornost. Moja prva lekcija mladim kolegama je da se ono čime se bavimo ne može raditi malo, jer ne može se biti malo mrtav ili malo trudan. Ili si nekoga spasio ili nisi. To se mora raditi svom snagom, a moja snaga zbog umora i godina ipak slabi. Službi je bila potrebna nova glava i nova snaga, a meni više vremena za sebe i obitelj. Mada ne možeš iz HGSS-a u penziju, tamo si dok god možeš biti nekome od pomoći.

Već od najranije mladosti osjećao sam potrebu da budem koristan ljudima i zajednici. Razmišljao sam dosta o smislu života. Sa 11 godina postao sam džudaš i vrlo uspješan u tom sportu, a vještinu sam prenosio i na druge pa su me već sa 16 godina poslali na Fakultet za fizičku kulturu da postane trener, pa sam i postao – i to najmlađi u bivšoj državi. U to vrijeme rodila se ljubav prema planinarenju, no odmah sam se okrenuo i alpinizmu i speleologiji a ubrzo sam postao i instruktor alpinizma. Paralelno sam u Splitu studirao elektrotehniku i postao inženjer, iako sam ozbiljno razmišljao o studiju medicine. Ipak, od toga su me odvratile priče o obdukcijama i slike koje sam si na temelju njih stvarao u glavi.

Nakon Domovinskog rata, nastavio sam raditi u struci, paralelno spašavajući ljude po planinama i u jamama. Prije 18 godina umirovio sam svoju inženjersku stranu i postao profesionalni tajnik HGSS-a u Splitu. Posao pročelnika HGSS-a obnašao sam paralelno do prije 3 godine, ali bez ikakve naknade.

U HGSS nisam se upisao niti sam kucao na vrata, jer se to ne radi, ni danas, a nije ni prije tih pola stoljeća.

Kao uspješan alpinist i speleolog osjetio sam odgovornost da ta znanja stavim na raspolaganje ljudima kojima to može pomoći, a to su prepoznali moji stariji kolege koji su me predložili za prijem u GSS stanicu Split. To je bilo prije 47 godina i od tada sam u stalnom pogonu, i to snažno. Vrlo brzo postao sam gorski spašavatelj, zatim položio i za instruktora, bio pročelnik stanice, dopročelnik HGSS-a i pročelnik Komisije za helikoptersko spašavanje koju sam i osnovao te na kraju i pročelnik Službe.

Svaka akcija za sebe je bila prava drama. Jedna od mojih prvih akcija spašavanja zbila se na šestmetarskoj stijeni na Biokovu, kada se usred akcije odvojila kamena gromada koja je zamalo ubila cijelu ekipu. Stijena teška nekoliko tona doslovno mi je prošla centimetar od glave.

Ne mogu zaobići ni prvo helikoptersko spašavanje prije četrdesetak godina na Biokovu. Do tada se u Hrvatskoj nisu provodila takva spašavanja, tako da nitko nije znao kako s izuzetno nepristupačnog terena i bez vitla izvući ozlijeđenog. Jedan lokalni političar, saznavši za vrlo teške ozljede planinara kojeg smo spašavali, nekim čudom je uspio izmoliti od tadašnje vojske teški helikopter. Ja sam kao instruktor o tome nešto ipak znao pa sam voki-tokijem instruirao kolegu iz GSS-a u helikopteru da veže uže negdje na podu kabine i spusti mi ga dolje, na stijenu gdje sam čekao. Bio je to prvi long line (spašavanje na dugom fiksnom užetu) u Hrvatskoj, a mislim da se do tada rijetko provodio i u svijetu.

Složene potrage koje su trajale danima, spašavanja iz slapova i bujica, autobusi u provaliji s desecima mrtvih i teško ozlijeđenih, smrznute djece, dramatičnih stijenskih spašavanja i vlastitih jedva preživljenih nevremena mogao bi nabrajati unedogled. No, ima nekih situacija koje ipak nikada neću zaboraviti.

Dramatični potop u Rajevu Selu i Račincima, gdje sam se zatekao u trenutku pucanja nasipa i svih onih ljudskih drama, snježno nevrijeme u Dalmaciji kada smo devet dana neprestano bili u pogonu. U prvim danima svakih sedam minuta stizao je novi poziv za pomoć, što je organizacijski bio težak zadatak. Tu su i stotine teških odluka o kojima su često ovisili životi, a koje morate donijeti odmah.

Nisam uvijek morao probijati vlastite granice fizičke izdržljivosti i adrenalinskih šokova. Nekada nisam radio u životno opasnim situacijama, ali je na testu bila moja strpljivost. Odradio sam stotine tečajeva, rada s mlađima, dežurstava, kongresa, na tisuće sastanaka i borbe s ravnodušnošću i inertnom birokracijom. Ali na kraju, kada zbrojim i jedno i drugo, nije mi žao.  Spasiti nekome život najvažnija je stvar na svijetu. Znati i moći takvo što, velika je odgovornost. Zato za mene to nije bio hobi, nego pogled na svijet i način života.

Surovi gorski svijet, teškoće, litice, ponori, bespuća i nevremena prisilili su alpiniste da razviju sposobnosti koje nisu uobičajene. Nama alpinistima teškoće nisu bile prepreka, nego izazov i motiv za razvoj najlucidnijih rješenja i načina kako s malo opreme koja stane u naprtnjaču, u ekstremnim uvjetima i bespuću, vertikalama i dubinama pomoći jedan drugome. Kada ste rijetki koji imate takve sposobnosti, tada nema opravdanja za nečinjenje.

Ipak, najvrednije što je HGSS radio u periodu pod mojim vodstvom jest to što smo neprestano popravljali i gradili i sebe i sustav i pokazivali kako se treba boriti za svaki ljudski život. Glasno smo ukazivali na probleme, poticali zakone i strategije, prozivali i ukazivali na važnost zaštite i spašavanja, na potrebu uvođenja broja 112 kada se o njemu još nije ni govorilo. Pokrenuli smo helikoptersko spašavanje i medicinsko prevoženje, prvi u Hrvatskoj oživili čovjeka vanjskim defibrilatorom, prvi noću s kruzera spasili čovjeka i usput ga reanimirali i još niz stvari koje smo prvi pokrenuli ili pokazali da se mogu i moraju učiniti. Sada je to postao opći standard, za mnoge spasonosni standard.

Nakon toliko dramatičnih spašavanja uspomene nisu samo lijepe. Ima ljudskih tragedija koje sanjaš i koje će te pratiti do kraja života. Naša djelatnost je okrutna, tu se gube ili dobivaju ljudski životi, a i sami ste stalno uronjeni u opasnost. Treba imati srce i glavu za sve to.

Ipak, ono najvrednije što mi ostaje je mir u vlastitom srcu da sam uvijek davao sve od sebe, trudio se da spasim, olakšam i pomognem, popravim i unaprijedim. Sretan sam jer mi je to u velikom broju slučajeva pošlo za rukom. Velika je stvar spasiti nekome život, vratiti ga obitelji. A još vrednija je kad znaš da nisi sam i da uz tebe i s tobom stoje tvoji kolege koji misle, osjećaju i rade kao i ti. To su braća kojima u opasnim akcijama povjeravaš vlastiti život i uz koje se ničega ne bojiš. A bogatstvo je steći takvu
braću i prijatelje.

 

Još članaka