HGSS

Potraga na Kavkazu – 38 godina poslije

Priča o najvećoj nesreći u povijesti hrvatskog alpinizma. Priča o potrazi za kolegama i prijateljima. Priča o neodustajanju. Priča koja je svoj kraj čekala 38 godina.

28/01/2021

|

Darko Berljak

 

Ushba je najteža i najopasnija planina na Kavkazu. Njeno ime na lokalnom Svaneti jeziku ima dva značenja „Put prema nikuda“ i Ush (grozna), ba (planina)

1974.

Na alpinističkom pohodu na Kavkaz u ljeto 1974. godine sudjelovalo je 15 alpinista iz tadašnje države od toga 6 iz Hrvatske. Četvorica od njih (Ante Bedalov, Nenad Čulić,  Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak) poginuli su 24.7.1974. prilikom uspona smjerom Križ Ushbe u sjeverozapadnoj stijeni Ushbe (4710 m). Prva dvojica bili su članovi GSS Stanice Split, a druga dvojica GSS Stanice Zagreb. U akciji potrage za unesrećenima u tom području Kavkaza od strane ruskih spašavatelja, pronađena su tijela Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka te prevezena u Split i Zagreb gdje su sahranjena. Tijela Nenada Čulića i Viktora Tabakovića nisu pronađena, a prema izvještaju spašavateljske skupine, najvjerojatnije su bila zatrpana u rubnoj pukotini ispod velikog lavinskog stošca u podnožju stijene nastalom od lavine koja je uzrokovala nesreću.

Najveća nesreća u povijesti hrvatskog alpinizma

Nesreća u Križu Ushbe najveća je u povijesti hrvatskog planinarstva i alpinizma. Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak bili su izuzetno kvalitetni penjači s nazivom alpinist i alpinistički instruktori, Bedalov je bio pred polaganjem ispita za gorskog spašavatelja, a ostala trojica bili su gorski spašavatelji. Ta tragedija ostavila je tužan i neizbrisiv trag i u našoj gorskoj službi spašavanja, jer sva četvorica bili su njeni istaknuti pripadnici i dandanas postoji trajna uspomenu na naše poginule prijatelje.

Sve sam ih dobro poznavao, posebice Tabakovića i Vrdoljaka koji su bili članovi Alpinističkog odsjeka PDS Velebit i GSS Stanice Zagreb kao i ja, a Urso Vrdoljak bio je moj alpinistički instruktor i spašavatelj koji me je predložio za članstvo u Gorskoj službi spašavanja prije 47 godina.

1981.

Nakon nesreće 1974. nekoliko puta pokušao se organizirati pohod u taj dio Kavkaza, no to je uspjelo tek sedam godina poslije zahvaljujući predstavništvu u Moskvi tvrtke u kojoj sam u to vrijeme bio zaposlen. Planinarski savez Hrvatske organizirao je alpinistički pohod „Kavkaz 1981“. U sastavu ekspedicije bili su pripadnici GSS-a (petorica iz Stanice Zagreb, trojica iz Stanice Split i jedan iz Stanice Karlovac. Đ. Sekelj, E. Alikakfić, D. Tropčić, D. Buinac, B. Ognančević, G. Barač, A. Mažar, A. Bućan, N. Pivac i D. Berljak, vođa). Tom prilikom postavljena je spomen ploča našim poginulim alpinistima nedaleko logora Shelda te izvedeno niz alpinističkih uspona u tom gorju. U kontaktima s vlastima i alpinistima iz tadašnjeg SSSR-a u tom području nije bilo novih informacija o možebitnom pronalasku tijela Nenada Čulića i Viktora Tabakovića.

Đ. Sekelj, E. Alikakfić, D. Tropčić, D. Buinac, B. Ognančević, G. Barač, A. Mažar, A. Bućan, N. Pivac i D. Berljak

2011.

Od Dušana Polajnera (GRS Slovenije) 21.11.2011., Hrvatskom planinarskom savezu proslijeđena je sljedeća e-poruka češkog planinara Jiri Rezeka (prijevod s engleskog):

“Pozdrav. Bio sam u Gruziji ovog ljeta u području oko Ushbe. Kada smo bili na Ushba ledenjaku našli smo tijelo poginulog planinara. Nedaleko tijela ležala je čutura s natpisom “Gorska reševalna služba PZS” pa pretpostavljam da je to bio planinar iz Slovenije. Nisam bio u mogućnosti utvrditi godinu nesreće, ali to je sigurno bilo prije mnogo godina, možda 20 ili više. Oprema je vrlo stara i oko 200 metara niže bio je još nekoliko dijelova opreme (jakna, prva pomoć, cipele). Pišem Vam kako bi obitelj ili prijatelji mogli znati gdje se ti ostaci nalaze, a možda bih ga htjeli pokopati. Mislim da je nastradao od lavine, jer su slomljene noge i glava. Nije bilo nikakvog užeta. GPS koordinate su 43° 07′ 43,64” N 42° 38′ 14,15” W, to je izravno ispod vrha na platou 2900 m visoko. Mislim da je tijelo nanijeto prije par godina iz ledopada. Ako možete nešto učiniti s tim informacijama obavijestite prave ljude. O tome nisam nikoga izvijestio u Gruziji, samo Vas. U privitku e-pošte su slike. Neke od njih su vrlo uznemirujuće. Molim da ih koristite s pijetetom. Srdačan pozdrav i neka je Bog s pokojnikom. Jiri Režek.”

Dušan Polajner znao je da u tom području nikada nisu nastradali slovenski penjači, iako je na čuturi bila naljepnica (GRS PZS), ali bilo mu je poznato da su u tom području sedamdesetih godina poginula četvorica Hrvata od kojih tijela dvojice nisu nikada pronađena. O svemu tome, Ured HPS-a odmah je izvijestio tijela HGSS-a i HPS-a.

Čuturica sa znakom Gorske reševalne službe P.Z.S.

Izvršni odbori HPS-a i HGSS-a na svojim sjednicama održanim u lipnju 2012. imenovali su Darka Berljaka za voditelja potrage za posmrtnim ostacima ispod Ushbe te prihvatili njegov prijedlog ostalih članova: Edina Alikalfića, Dražena Pezera i Hrvoje Kamenjarina. Obrazloženje tog sastava bilo je da je Alikalfić prije tri godine bio na trekkingu u tom području (Mestia, Mazeri) i da govori ruski jezik, a da su Pezer i Kamenjarin (pripadnici Specijalne policije) više godina bili u mirovnoj misiji u planinskim područjima Gruzije te imaju niz poznanstva i dobrih kontakata u toj zemlji koji će biti korisni za obavljanje zadaće. Prva trojica članovi su HGSS Stanica Zagreb, a H.Kamenjarin svojevremeno je bio član HGSS Stanica Split.

Darko Berljak, Edin Alikalfić, Hrvoje Kamenjarin i Dražen Pezer

U vrijeme nesreće 1974. godine, naši alpinisti boravili su u SSSR-u u logoru Elbrus na sjevernoj strani Kavkaza i od tamo su se preko Ushbinskog platoa spustili pod Ushbu. Danas preko tog sedla ide granica između Ruske federacije u kojoj se nalaze tadašnji penjački logori, a cijeli masiv Ushbe je na teritoriju Gruzije. Te dvije države nisu u najboljim odnosima, a u Gruziji ne postoji nikakva dokumentacija o penjanju i nesrećama na Ushbi koje su se događale prije njenog osamostaljenja u travnju 1991. godine.

Iz tih razloga, voditelj potrage započeo je kontakte s Planinarskim savezom Gruzije, a na postavljena pitanja primljeni su ovi odgovori:

-Pristaju nam pružiti logističku podršku koja bi došla potražiti tijela, a za pratitelja su imenovali Idris Khergianija, jednog od najpoznatijih gruzijskih alpinista, vodiča i gorskog spašavatelja.

-Ako pronađemo tijela koje tražimo, pokop na planini u okolici ledenjaka nije moguć.

-Dobivena je pismena suglasnost lokalnih vlasti (pokrajina Svaneti) da se tijela mogu sahraniti na alpinističkom groblju u mjestu Mestia (prvo veće naselje ispod Ushbe – dostupno cestom i zrakoplovom) do kamo ih treba donijeti s planine.

Prije polaska o tom pohodu obavještene su obitelji Tabaković (sestra) i Čulić (supruga, kćer, brat), a dobiveni su i stručni savjeti medicinskih stručnjaka o postupku uzimanja uzoraka iz posmrtnih ostataka potrebnih za DNK-a analizu.

Terenska izvedba potrage

Sjeverozapadna stijena Ushbe s oznakom mjesta nesreće

13.7. u 11:10 zrakoplovom i sa 110 kg opreme otputovali smo u Istanbul te nakon 10 sati čekanja nastavili u Tbilisi gdje smo stigli 14.7. u 03:20 sati ujutro. Isti dan sastali smo se s pratiteljem I.Khergianijem i ekipom nacionalne TV Gruzije koja je odlučila snimiti film o toj nesvakidašnjoj akciji i poslije nas pratila cijelim putem. Taj dokumentarni film prikazan je u jesen te godine na njihovoj televiziji.

15.7. dokupljena je potrebna hrana i u rano poslijepodne odletjeli smo s Twin Otterom u 460 km udaljenu Mestiju. Iako je bila nedjelja, guverner pokrajine Svaneti primio nas je u svom uredu, objašnjen mu je razlog našeg dolaska i dat na uvid ruski izvještaj o nesreći iz 1974. godine. Obećao je punu pomoć lokalnih vlasti te zatražio da ga u slučaju bilo kojeg problema odmah obavijestimo kako bi intervenirao.

Kasno popodne s terenskim vozilom otišli smo 35 km većinom po makadamskom putu do Mazerija (1.300 m), posljednjeg sela ispod zapadne strane Ushbe. U nedalekoj graničnoj postaji zatražili smo i dobili pismenu dozvolu vojnih vlasti na pet dana za kretanje u pograničnom području s Rusijom (na nekim mjestima bili smo vrlo blizu granice).

Tijek potrage

16.7. u 06:00 ujutro krenuli smo po jedva vidljivom putu kamionom UAZ Vostok 71 sljedećih 10 km po dolini rijeke Dolora. Prije toga iz sela su krenula dva mještana koji će nam na kraju puta pomoći iznijeti opremu do mjesta za logor (prvu polovicu na konjima, a drugu kao nosači).

U 07:30 krenuli smo stazom po gustoj šumi i oko 09:00 stigli do pogranične postaje (1830 m) na križanju planinarskih putova za sedlo Becho (Rusija) i ledenjak Ushba. Nastavili smo strmo uzbrdo po velikom odronu, prešli na teren pokriven visokom travom te zaobišli veliku stjenovitu barijeru preko koje se ruše četiri vodopada koji izviru s ledenjaka Ushba. Put se na mnogim mjestima jedva nazirao, a izuzetno je uzak i strm. Odmah je bilo jasno da će transport posmrtnih ostataka nizbrdo biti vrlo rizičan i jedino moguć nošenjem na jarbolu.

Pristup Ushbi

Na zaravan zapadno od vodopada na početku morene ledenjaka došli smo oko 11:00 sati te brzo postavili logor za noćenje (2.445 m). Nakon uređenja logora i odmora u 13:22 sati krenuli smo po moreni i nakon sat vremena došlo se na područje donjeg dijela Ushba ledenjaka. Još u logoru u GPS uređaj upisane su koordinate koje nam je poslao češki planinar. Ledenjak je nastao od materijala koja dolaze iz četiri izvora: iz pravca sjeveroistoka iz ledopada Ushbinskog platoa, dva ledopada s istočne strane (lijevi i desni od smjera Križ Ushbe) i južni između zapadne Ushbe i vrha Mazeri. Kretanje po ledenjaku olakšano je zbog središnje morene koja se proteže do gotovo 3.000 n/m.

Ta središnja morena usmjeruje zapadni dio ledenjaka na širinu od cca 600 m u gornjem dijelu ispod Ushbinskog platoa i zapadnog vrha Ushbe na širinu od 200 do 300 m u ostalom dijelu u dužni od 2 km prije nego nestane u doljnoj moreni i potocima koji tvore spomenute vodopade.

U 15:52 sati, savladane visinske razlike od 465 m, zračne udaljenost 3,5 km i horizontalne oko 5 km od logora i došlo se do pozicije  43°07’43,64” N 42° 38’14, 15” E na visini 2920 m koju nam je javio češki planinar i gdje je fotografirao mrtvo tijelo u crvenom kombinezonu. Međutim, na toj poziciji nije bilo ništa. Daljnjim pretraživanjem, to tijelo je uočeno na azimutu 342° udaljeno 70 metara i na visini 2918 m. Za toliko se u godinu dana pomaknuo ledenjak na kojem je ležalo to tijelo.

Tim na mjestu pronalaska posmrtnih ostataka V.Tabakovića i oznaka od kuda su oni pod ledom putovali 38 godina

Nakon pregleda s velikom vjerojatnošću moglo se zaključiti da to nije tijelo nijednog od naših nestalih članova. Bilo je obučeno u crveni kombinezon, ispod njega nije bilo penjačkih hlača kakve su nosili Tabaković i Čulić, a penjački pojas i oprema (raznobojni karabineri) na njemu sigurno nisu bili iz sedamdesetih godina, već 10 do 15 godina mlađi.

Krećući se desno nizbrdo po ledenjaku (lijeva strana pregledana je prilikom uspona) na udaljenosti od 230 m i visini 2898 m uočeni su dijelovi jednog kostura (natkoljenice, zdjelice, rebra i ramena kost) uz sam rub morene. Daljnjim pregledom terena na poziciji 43°07’56,35” N 42°37’52,29” E i visini 2841 m i udaljenosti od 330 m od kostiju, odnosno 660 metara od koordinata koje nam je poslao češki planinar pronađeno je mnogo dijelova opreme i spominjana čuturica s znakom GRS.

Čuturica sa znakom GSS-a Slovenije bila je početni trag potrage, a značka GSS-a PSH s brojem ključni dokaz indentifikacije

Nedaleko, iza velike izbočine na ledu pronađeno je drugo tijelo za koje se već tada moglo s velikom sigurnošću potvrditi da je pokojni Viktor Tabaković. Imalo je plavu GSS vjetrovku iz tog vremena s još vidljivim našivkom znaka GSS PSH. Uspoređujući fotografije koje je poslao češki planinar navodeći da je tu snimio samo opremu, moglo se zaključiti da je tada (srpanj 2011. godine) tijelo najvjerojatnije još bilo pod ledom i da se iz njega pojavilo tek ove godine. Tome u prilog govori još niz činjenica (očuvanost, težina i još neki dijelovi opreme koji se nisu vidjeli na prošlogodišnjoj fotografiji), kao i zbog neuobičajenih vrućina te godine, odnosno pojačanog otapanja tog dijela ledenjaka (poslije smo imali velike probleme s nabujalom rijekom Dolorom koja se snabdijeva iz tog ledenog bazena). Navedena potraga, kao i daljnje vizualno pretraživanje ledenjaka uzbrdo do mjesta spoja s ledopadima ispod Križa Ushbe trajala je do 17:40 sati, a u sljedećih sat vremena fotografirani su svi nalazi i izuzeti pojedini predmeti važni za identifikaciju, nakon čega se pristupilo stavljanju posmrtnih ostataka u vreće za transport mrtvih osoba. Odlučeno je da zbog DNK analize u dolinu spustimo sva pronađena tijela i kosti.

Pronađeni predmeti uz pokojnika

U vreću T2 stavljeno je tijelo za koje se pretpostavljalo da je Viktor Tabaković, a u vreću T1 tijelo u crvenom kombinezonu i kosti pronađene bliže tom tijelu. Pošto se bližila noć, transport je obavljen samo do lakšeg dijela ledenjaka prije početka glavne morene. Povratak u logor bio je u 20:50 sati.  Već prije polaska na planinu bila je poznata višednevna vremenska prognoza s najavom ciklone sa značajnom oborinom za 18. srpnja. Bilo je izvjesno da se još jedan pregled ledenjaka, ali i transport u dolinu mora izvesti u jedan dan, dakle sutradan 17. srpnja.

Putem HGSS-ovog satelitskog telefona uspostavljena je veza s Mestijom (guverner) te poznanicima Khergianija s molbom da pokušaju organizirati šest do osam ljudi iz Mazerija, dva konja za doljnji dio transporta i kamion UAZ, sve u svrhu brzog i neprekidnog transporta sutradan u Mazeri i Mestiju. Oko 22 sata navečer svi dogovori su uspješno završeni uz obećanje da će ta skupina startati oko tri sata iza ponoći, a naručili smo da u logor donesu i tri jarbola.

Transport tijela u podnožje planine

16.7. u 06:30 u logoru se pojavilo osam osoba i nakon kraćeg odmora krenulo se na ledenjak. Alikalfić i Pezer krenuli su ispred njih sa zadaćom da još jednom detaljno pretraže ledenjak od kraja Ushbinskog ledopada do početka morene. Ništa novog nisu pronašli, a u 08:45 počeo je transport na jarbolu dviju vreća za mrtvace (u jednoj je bilo tijelo za koje se smatralo da je V.Tabaković – težine oko 40 kg, a u drugoj penjača u crvenom kombinezonu i kostiju koje se pronađene na drugom mjestu – ukupno oko 30 kg). Transport je tekao neprekidno uz mijenjanje nosača i već u 11 sati tijela su bila u logoru. Odmah se nastavilo nizbrdo, a naši članovi su demontirali logor i nakon nekog vremena sustigli nosače. Na nekoliko izloženih mjesta, jarboli su se prebacivali iz ruke u ruke, jer je takve prepreke bilo nemoguće savladati hodajući. Strmi silaz do početka šume (oko 500 visinskih metara) trajao je dva sata, a sljedećih 5 km po šumi s nekoliko uspona do rijeke Dolore do kuda može doći kamion završen je u 15:20 sati.

U međuvremenu je satelitskim telefonom naručen kamion, a za početak makadamske ceste i bolničko terensko vozilo koje je tijela trebao odvesti u ambulantu u Mestiju. Oko 16 sati započeo je najdramatičniji dio puta kada je malo nedostajalo da snažna bujica prevrne kamion i odvuče ga prilikom prelaska ledenjačke rijeke Dolore.

Prelazak ledenjačke rijeke Dolore

Nešto prije 17:00 sati tijela su prenesena u ambulantno vozilo, a s njime je u Mestiju otputovao i Kamenjarin koji je i medicinski tehničar. Tamošnja ambulanta imala je instrumente i pribor s kojim su se jednostavnije mogli izuzeti uzorci za DNK analizu iz pokojnika (10 cm gornjeg dijela bedrene kosti i zubi). Obdukcija je trajala oko dva sata, a vodio ju je Kamenjarin. Na tijelu V.Tabakovića pronađen je visinomjer (s blokiranom visinom 3.500 m) i značka GSS PSH s brojem 179. Ustanovljeno je da se tijela moraju pokopati čim prije, jer dolaskom u Mestiju (1300 m) s temperaturom od preko 20°C posmrtni ostaci počeli su rapidno propadati. U obližnju pilanu poslana je obavijest da se izrade lijesovi. Međutim, nastao je problem kada smo zamoljeni da nakon obdukcije iznesemo tijela iz ambulante, jer ista nije imala nikakve rashladne uređaje. Tek intervencijom guvernera, upravitelj je prihvatio da preko noći tijela ipak ostanu u jednoj sobi ambulante. Nakon toga, uz pomoć prevoditeljice sastavljen je zapisnik o svim obavljenim radnjama na gruzijskom jeziku. Tijekom noći zbog jakog nevremena nestalo je struje u Mestiji, a lijesovi i križevi su do jutra izrađeni većinom ručno.

18.7. oko devet ujutro nekoliko radnika započelo je s iskopavanjem groba na obližnjem groblju za alpiniste iznad Mestije (43°03’03.68” N; 42°45’25.31 E), a dolaskom guvernera oko 12:00 sati uz nekoliko govornika i lokalni obred obavljena je sahrana. U lijevom (istočnom) lijesu s urezanom oznakom T2 pokopani su posmrtni su ostaci Viktora Tabakovića, a u desnom T1 (zapadnom) penjača u crvenom kombinezonu i pronađene kosti. Iznad lijesa V.Tabakovića zaboden je križ s pločicom: Viktor Tabaković 1948 – 1974 Croatian alpinist Died in Ushba cross 24.VII.1974.

Mjesto sahrane na groblju za alpiniste iznad Mestije

Za vrijeme sahrane, I.Khergiani primio je obavijest da se noćas zbog nevremena na Ushbi dogodila teška nesreća; dvojica ukrajinskih alpinista pali su niz zapadnu stijenu i poginuli, druga dvojica uspjela se spustiti, a dvojica su ostala u stijeni i traže pomoć. Ponudili smo svoje sudjelovanje u akciji spašavanja, no nije bilo potrebno, jer je već tokom popodneva iz Tbilisija doletio helikopter Mi-17 i spustio na Mazeri ledenjak najiskusnije gruzijske gorske spašavatelje koji su po vrlo lošem vremenu koje se nastavilo, u zadnji čas uspjeli spasiti navez iz stijene.

Iz Mestije krenuli smo zemaljskim putem u 460 km udaljen Tbilisi te 22. srpnja zrakoplovom došli u Zagreb. Posebno policijsko vozilo čekalo je ispred aerodroma da odmah preveze uzorke za DNK analizu u Split. Tamo su u međuvremenu pristigli brisevi DNK od Viktorove i Nenadove obitelji, a u Zavodu za patologiju, sudsku medicinu i citologiju KBC-a u Splitu obavljena je analiza uzoraka koji su doneseni s Kavkaza. Nakon analize, na konferenciji za tisak u KBC-u Split prof. dr. Šimun Anđelinović, predstojnik tog Zavoda izvijestio je o rezultatima. Proces DNA analize ponovljen je tri puta i za jedno od tri tijela pronađenih na ledenjaku na Kavkazu, tijekom hrvatske ekspedicije u srpnju mjesecu ove godine nepobitno je potvrđeno da pripada Viktoru Tabakoviću. Analiza provedena nad druga dva tijela nije potvrdila da je ijedno od njih pripadalo Nenadu Čuliću, drugom alpinistu poginulom i nestalom na Kavkazu 1974. godine.

Te jeseni na godišnjem zasjedanju IKAR-a (Svjetske asocijacije gorskih službi spašavanja) u Krynica-Zdroj u Poljskoj prezentirao sam tijek i rezultate potrage na Kavkazu te sam nakon nje zamoljen od njemačke GSS-a da im se pošalju DNK podaci od pronađenog tijela u crvenom kombinezonu, jer je jedan njihov član prilikom uspona na Ushbu nestao osamdesetih godina.

Krajem godine, sestra pokojnog Viktora organizirala je ekshumaciju njegovih posmrtnih ostataka u Mestiji, prevezeni su u Zagreb te pokopani na Mirogoju.

Pretragom oko mjesta na Ushbinom ledenjaku gdje je pronađen Tabaković nije bilo ni najmanjih naznaka posmrtnih ostataka Nenada Čulića, ali bilo je vrlo vjerojatno da je negdje blizu i tik pod ledenom površinom. Našeg pratitelja Khergianija koji živi u Mestiji i tamo je najpoznatiji penjač i gorski spašavatelj, zamolili smo da nas obavijesti ako se na ledenjaku opet pojave neki dijelovi opreme ili tijelo, odnosno ako od penjača koji će s te strane odlaziti prema Ushbi sazna neku novu informaciju o tome.

To se i dogodilo točno godinu dana poslije, javio je da su se nedaleko mjesta gdje smo bili, pojavili posmrtni ostaci iz leda, organizirao je njihov transport u dolinu i pokopani su na groblju, međutim izdvojio je nekoliko predmeta i poslao njihove slike. Obitelj Nenada Čulića ih je prepoznala, a između ostalog na košulji je imao našivak ekspedicije na Spitzbergen s upisanim PD „Mosor“, Split, svog matičnog planinarskog društva. Nakon nekog vremena organizirali su ekshumaciju posmrtnih ostataka i prijevoz u Split te su sahranjeni na Lovrincu.